U vrijeme Svih svetih posjećujemo groblja, mjesta koja nas podsjećaju na drage ljude kojih više nema. Tijekom života svi doživljavamo gubitke. Svi su oni teški, a svakoj osobi treba vrijeme da ih preboli. Gubitci i proces tugovanja najčešće se povezuje s gubitcima izazvanim smrću koja je jedini u potpunosti nenadoknadiv gubitak.
Za odrasle djetetovo nošenje s gubitkom i tugovanje osobito su teški. Pokušavaju zaštiti dijete, teško im je gledati djetetovu patnju, ne znaju kako bi mu pomogli. Osobito je teško kad je odrasla osoba koja brine o djetetu i sama doživjela gubitak. Djeca kao i odrasli mogu žalovati na drugačiji način, ali jednako snažno kao i odrasli.
U dobi 2-7 godine djeca shvaćaju smrt
Razumijevanje koncepta smrti mijenja se s rastom i sazrijevanjem djeteta. Razumijevanje pojmova nepovratnost, konačnost, neizbježnost i uzročnost povezan je s razvojnim stupnjem djeteta.
Do druge godine života dijete se senzorno i motorički razvija. U toj dobi djeteta ne postoji koncept smrti. Moguća reakcija djeteta je na odvajanje od odraslih kojima su privrženi, kao i reakcija djeteta na tugu skrbnika. U dobi 2-7 godine djeca shvaćaju smrt ako puki odlazak osoba s jednog mjesta na drugo gdje je nastavila živjeti.
Moguće reakcije djeteta na gubitak je strah, osjećaj krivnje te strahovi od daljnjeg napuštanja. Dijete može biti ljuto na pokajnika jer je otišao i ne vraća se ili može biti zabrinuto za umrlog. Dijete može biti zabrinuto za sebe, može osjećati krivnju, to se može manifestirati kao strah kod odlaska na spavanje ili kod udaljavanja od kuće.
Adolescenti razumiju prirodu smrti
U dobi od 7 godina do adolescencije djeca dosegnu razumijevanje da je smrt trajna, neizbježna i da utječe na sva živa bića. Djeca u toj dobi pokazuju emocije, imaju potrebu zadržati kontakt s umrlim, mogu imati teškoće u koncentraciji i dosjećanju, javlja se osjećaj gubitka kontrole u životu, samopoštovanja, pokazuju zabrinutost za roditelja ili drugu blisku osobu te za sigurnost svojih bližnjih.
Adolescenti potpuno razumiju konačnost i prirodu smrti. Izražavaju emocije, ali često su u tome sami, osjećaju besmisao i potrebu za osvetom, teško se odlučuju između pripadanja obitelji i odlaska od nje, često preuzimaju ulogu odrasle osobe te mogu imati osjećaj krivnje, ako su imali sukob s umrlom osobom.
Nakon gubitka važnih osoba u životu slijedi tugovanje koje je normalna reakcija na gubitak nekoga tko nam je bio blizak, koga smo voljeli i za koga smo bili vezani.
Važno je razgovarati o osjećajima
Kad dijete tuguje važna je podrška obitelji i bliskih odraslih osoba kako bi mu pružile osjećaj zaštićenosti i sigurnosti te kako bi objasnile što se događa na njemu razumljiv način.
Tugovanje je intimni proces i trebaju ga i odrasli i djeca. Dijete trebaju o smrti informirati osobe s kojima je emocionalno najbliži. Potrebno je reći informacije i objašnjenja o smrti bliske osobe jasnim i izravnim objašnjenjima.
Tako dobiva dozvolu da je u redu govoriti o smrti i umrlome. U tugovanju je važno da dijete osjeća zajedništvo cijele obitelji i djetetu važnih osoba te da zajedno prođu kroz bolno iskustvo.
Važno je da dijete nastavi sa svojim svakodnevnim aktivnostima, odlazak u vrtić ili školu, tako mu se vraća osjećaj stabilnosti. Važno je razgovarati o osjećajima i poticati ga da ih izražava na različite načine kroz igru i stvaralaštvo.
Osobito treba obratiti pažnju ako je tugovanje prekinuto, otežano ili ako je izostalo.
To se događa:
ako je tugovanje u obitelji prenaglašeno ili je izostalo,
ako postoji jaki strah za preživjele članove obitelji,
ako je dijete bilo izloženo i traumatskom događaju,
ako okolina požuruje dijete na povratak svakodnevnom životu,
ako je dijete vrlo zatvoreno u izražavanju emocija ili ako obitelj nema naviku izražavanja emocija,
ako dijete dugo vremena ne može prihvatiti gubitak,
ako nema sigurnih dokaza o smrti bliske osobe, ali postoji velika vjerojatnost.
Vrijeme ne liječi sve, to radimo mi!
Comments